G A L E R I JA R U Ž I Ć
Vukovarska bb, Slavonski Brod

30. kolovoza – 30. rujna 2023.

LEO VUKELIĆ – ZEITGEIST
Umjetnost je dostojanstvo opstanka. Poklon od nepoznatog davatelja. Sreća. (Branko Ružić, zapisi)
Koncept Zeitgeista začeo je njemački književnik i filozof Johann Gottfried Herder, koji je 1769. godine napisao kritiku djela Genius seculi filologa Christiana Adolpha Klotza i uveo u njemački jezik riječ Zeitgeist kao prijevod genius seculi (latinski: genius – “duh čuvar” i saeculi – “stoljeća”).
Zeitgeist je pojam koji se odnosi na etos skupine ljudi, koja obuhvaća jednu ili više sljedećih generacija, koji unatoč svojoj različitoj dobi i socio-ekonomskom podrijetlu doživljavaju određeni pogled na svijet, prevladavajući u određenom razdoblju socio-kulturnog napredovanje. Zeitgeist je iskustvo dominantne kulturne klime koja definira, osobito u hegelijanskom mišljenju, eru u dijalektičkom napredovanju naroda ili svijeta općenito.
Nazvavši svoju slavonskobrodsku izložbu “Zeitgeist” Leo Vukelić nam nazivom nagovješta da će se u svojim radovima baviti propitivanjem općih, mentalnih stavova, karakterističnih za naše, suvremeno vrijeme. Odabir radova inciran je samim izložbenim prostorom Galerije Ružić, u kojem Vukelić, potaknut vlastitim doživljajem neopisivo brzog duha vremena, radi svojevrsnu inventuru umjetničkog promišljanja već nastalih radova,
kao i onih novih, nastalih upravo za ovo predstavljanje. Samu umjetničku intervenciju u galerijskom prostoru kreira svim onim umjetničkim medijima u kojima i inače radi: 3D printanim skulpturama, fotografijama, video radovima i prostornih instalacijama, pridodajući im strateški i elemente performance arta, problematizirajući u svojim radovima odnose u suvremenom svijetu.
Prema Vukeliću, unazad nekoliko godina, odrediti duh vremena postaje sve ozbiljniji zadatak, dok pojam budućnosti dobiva ono stvarno iskonsko značenje. Pandemija Covid-19 emancipirala je nepoznanicu i neizvjesnost budućnosti, budućeg vremena i onoga što to vrijeme nosi. Tendencije prestaju biti logične i očekivane, procentualni porasti prihoda, kamata ili gledatelja prestaju biti relevantna činjenica strategija i poslovnih planova. Ostaju nam samo nesigurna nagađanja i mnoštvo novih nepoznanica u varijabli. A onda je rat u Ukrajini tu varijablu samo još zakomplicirao.
Čitajući knjigu filozofa Srećka Horvata; “Poslije apoka-lipse”, koja je izašla samo mjesec dana prije Ruske agresije na Ukrajinu, osjećam da sve njegove teze pomalo padaju u vodu, jer se pojavila još jedna varijabla u jednadžbi budućnosti. Odnosno, te teze, postaju teze prošlosti, smatra.
Duh vremena Vukelić promišlja kroz osam radova, koji na vizualnom planu predmnijevaju komunikaciju s gledateljem. Granica je rad koji se sastoji od instalacije s realistično prikazanim modelom graničnog prijelaza u prozirnom plaksiglasu, sa svim tipičnim oznakama graničnih prijelaza EU, na kojima bi građani trebali biti prethodno pravilno razvrstani (sortirani) i video zapisa. U video zapisu umjetnik odjeven u maskirnu majicu nosi na glavi model granične postaje sa satnim kazaljkama kao graničnim rampama. Rampe vrti satni mehanizam u stvarnom vremenu. Vukelić u zapisu od cca. sat vremena pokazuje različite facijalne ekspresije; od smijeha, plača, usiljenog smijeha… Granica za Vukelića simbolizira protok vremena,
ljudski život, a kontekst u kojem to pokazuje jasno podcrtava relativnost očekivanja.
Druga video instalacija, nazvana Na rubu, nadovezuje se na Granicu i tematski, promišljanjem pojma „granice“, ali i izvedbeno, jer umjetnik i ovdje kombinira instalaciju ( zdjelu na postamentu, u koju smješta bedževe sa deset različitih natpisa, npr. Razmišljam do granice svojih mogućnosti, Živim na granici EU, Borim se do granice izdržljivosti… ) sa video radom u kojem pantomimom objašnjava nevidljivim suigračima pojmove sa bedževa.
Gledajući video, stječemo dojam da „pogađači“ najteže pogađaju upravo riječ „granica“. Zaključujemo da, iako današnje društvo u globalu ima potrebu uspostavljanja granica na svim nivoima, bilo da se radi o pripadnosti kvartu, gradu i državi, ili o osobnim granicama pomoću kojih definiramo naš osobni identitet, integritet, bliske odnose i stvaramo osjećaja sigurnosti, „granica“ kao pojam nije prirodan čovjeku i stoga ga je teško pogoditi u igri pantomime.
Kao i prethodni, i rad Izgubljeni raj- varijacije nastao je za ovu izložbu. Sastoji se od tri makete 3D printanih modela različitih suvremenih „gadgeta“ ( aparat za gorivo, perilica rublja, kamp kućica, brod) koje su zamišljeni da stoje na tri identična postamenta u prostoru i uz svaku od maketa je postavljena zastavica na kojoj je natpis Paradise lost. Svaku zastavicu pokreće mali ventilator, svaki smješten na različitoj poziciji u odnosu na zastavicu. Ventilatori simuliraju vjetrove, koji, obzirom na različite položaje ventilatora, pušu sa različitih strana. Naziv rada nameće nam asocijacije na ep Izgubljeni raj Johna Miltona, u kojem pojava zla u svijetu proizlazi iz antagonizma stvorenog i uređenog bitka i njegove destrukcije, ali asocira i na suvremenu ekološku dramu Paradise lost scenarista i redatelja Herba Freeda, u kojoj se radnja vrti oko ugroženog opstanka civilizacije uništavanjem prirode i nepoštivanjem njezinih zakona, zahvaljujući beskrupuloznim ljudima koji su zbog ostvarivanja profita spremni na gaženje svih zakonskih, moralnih i humanih načela. Ovdje Vukelić, moguće, propituje granice između donedavno nezamislivog blagostanja proizašlog iz eksponencijalnog tehnološkog napretka i potencijalnih problema koje je taj napredak donio današnjem vremenu. Materijalizaciju ovog razmišljanja umjetnik nastavlja i u triptihu Zeitgeist; na bijelim pločama koje su postavljene na zidovima galerijskog prostora, a koje ga snažno asocirajući na edukaciju, nastavu, predavanje pozivaju da na njima flomasterima nacrta tri skice moguće budućnosti. No, kako je duh vremena neopisivo brz, tako
i ovo njegovo razmišljanje nije trajno pohranjeno, nego završetkom izložbe i brisanjem ploča, ono biva zamijenjeno nekim novim propitivanjima u nekim novim situacijama i prostorima.
Serija crteža, nastalih flomasterima na paus papiru u nekoliko slojeva, nudi nam umjetnikovo propitivanje naših unutarnjih, mentalnih granica u duhu današnjeg vremena- prvi crtež naziva Ljetna varijacija predstavlja siluetu eksplozije, koju na različitim slojevima paus papira Vukelić identičan motiv crta različitim bojama flomastera, pa tako, primjenom zelene boje na površinskom sloju pausa, silueta eksplozije u našoj percepciji postaje drvo.
U drugom crtežu, naziva Izgubili smo sve elemente za pregovore motiv s prvog smješta u prepoznatljiv i stvaran kontekst brodske Tvrđave, točnije, južne fasade zgrade Klasične gimnazije, ispred koje crta četiri stabla, koje, na pojednim slojevima pausa boji flomasterima redoslijedom obrnutim onom na prvom crtežu, pa četiri stabla u gornjem sloju postaju crni obrisi eksplozije. Vukelić se pita (a i nas koji radove promatramo) koliko
je mala intervencija potrebna da se mirni prizor pretvori u ljudsku katastrofu.
U idućem crtežu Europa Vukelić crta političku kartu Europe iz glave, pregledavajući pogreške i s iskustvom prethodnog crteža, na nekoliko slojeva paus papira. Onaj najtočniji crtež na najdonjem je pausu, a preklapajući se s ostalima, onaj koji je s najviše pogrešaka, umjetnik postavlja najbliže oku promatrača, relativizirajući time mjerljive granice država i samu odluku da je nešto negdje u neko vrijeme neka linija razdvajanja.
U radu Pogled izvana Vukelić tri bijele ploče koje su sastavni dio galerijskog prostora mijenja šest metara dugom i metar širokom pločom knaufa, koju mjestimično buši sa stražnje strane i u te rupe umeće 55 3D printanih metaka velikog kalibra 14,5 mm. Metci, koje je umjetnik printao tijekom protekle godine od ostataka materijala različitih boja, okrenuti su prema posjetiteljima i izazivaju dvojake reakcije kod promatrača- simulirajući pucanje, sugeriraju i asociraju na zvuk i miris rata, ali, u trenu kad osvijestimo da su načinjeni od plastike, oni postaju bezopasni dopadljivi 3D element, koji bijeloj ploči knaufa daje dinamiku, boju i volumen.
Svojim radovima Leo Vukelić biografsku crticu da je njegovo područje djelovanja: scenografija, kostimografija, grafički dizajn, video stvaralaštvo, kazališna režija i izvedba, potkrepljuje prisutnom dozom teatralnosti, koja je istovremeno upotpunjena humorom i nepretencioznom zaigranošću. Pristupom i temama ovi radovi traže veći angažman posjetitelja; oni nisu samo složena vizualna informacija, nego nude i povod za razmišljanje.
Romana Tekić

POVRATAK U BUDUĆNOST
U filmu Povratak u budućnost (eng. Back to the Future, ZF komedija redatelja Roberta Zemeckisa iz 1985.) prvi sam se puta susreo s izrazom point of no return, odnosno točkom nakon koje više nema povratka. To se događa kada Marty McFly, kojega glumi Michael J. Fox, pokušava dosegnuti brzinu automobila potrebnu za pokretanje vremenskog stroja koji će ga vratiti u stvarno vrijeme njegova života. Ako, međutim, to ne uspije do (vrijeme t) navedene točke (širina, visina, dužina), zajedno s automobilom leti u neminovnu pogibelj provalije pred sobom. No kako se radi o igranom filmu, Marty u svom naumu uspijeva te se spektakularno vraća u spomenuto vrijeme, a cijela zavrzlama završava sretno.
No meni ta točka nakon koje više nema mogućnosti za povratak, popravak ili promjenu ostaje vječno pitanje i cjeloživotna preokupacija. Jasno mi je da sam, samim svojim rođenjem, prekoračio jednu takvu točku, ali sve ove odluke koje sam donio kasnije… Bilo je do danas još jako puno takvih točaka, pretpostavljam, jer to ne možemo sa sigurnošću znati, koje sam samo promatrao. A što tek sa svima onima koje nisam ni prepoznao, koje sam propustio?
Odluka da svoju najnoviju izložbu nazovem Zeitgeist ili Duh vremena dovela me u situaciju da čvrsto definiram svoje stavove, da odredim trenutak sadašnjosti do kojeg ću se svojim umjetničkim radovima referirati, odnosno da prije svega odredim neki konačan stav. A svi moji dosadašnji radovi teže upravo suprotnom, otvaraju pitanja pružajući neke moguće odgovore, poglede, „svašta nešto“, no definitivno ne nude konačno rješenje ili konačan odgovor na bilo što. Ja nisam tip za konačne odgovore, a ni moji umjetnički radovi ne teže nekom konačnom rješenju. To mi je nekako pretenciozno i podosta napuhano. Moji radovi prikaz su mog pogleda na život i okolinu u jedinici vremena. Trenutno imaju 50 godina i 25 godina radnog iskustva, s mjestom prebivališta u Hrvatskoj te tri aktualna puberteta. Malo su iskompleksirani, a opet dovoljno sigurni u sebe da bi
se javno pokazali. A razmišljajući pak o umjetničkim djelima koje bih mogao sagledati u kontekstu konačnog, svašta mi prolazi kroz glavu, djela postaju smiješna i bezvezna, ali uvijek, baš uvijek ako ih promatram izvan konteksta mjesta i vremena. To je dakle ključ ovog teksta? Mjesto?
Vrijeme? Ha. Danas na portalima tekstovi, informacije, vijesti prestaju biti zaokružene cjeline, kontinuirano se nadopunjuju novim rečenicama. U 10.28 dogodilo se to, u 11.32 ovaj je izjavio to, u 13.44 uslijedila je nova eksplozija, dok se u 16.48 na radaru pojavila nova crvena ciklona…
Svjetske vijesti pratimo po broju rečenica u minuti, sve je manje potrebe, interesa i prilike za zaokruživanje misli, stavova i situacija. I to baš kada ja sebi postavljam taj nemogući zadatak. Zanimljivo bi bilo osim krvoprolića i katastrofa pratiti kulturu, umjetnost ili znanost u realnom vremenu. Broj izložbi u minuti, ili kemijskih pokusa, koncerata na svim stranama svijeta… ne znam. Jer lokacija je određena, kugla je jedna.
U suvremenom društvu sve se vrti oko vremena, vrijeme je novac, vrijeme se prodaje, pa čak i ono iz budućnosti. A mjesto (širina, visina, dužina) uzimamo zdravo za gotovo, to je ono što imamo, što je konstanta, jasno. Nepromjenjivo. Hm, a točka nakon koje više nema povratka, razmišljam, ma sve sam sigurniji, točka je gdje vrijeme (t) gubi mjesto (širina, visina, dužina). Jer ne može se nešto dogoditi ako se nema gdje dogoditi, i ne možemo se vratiti u budućnost ako ne znamo gdje se ta budućnost nalazi.
Zeitgeist ili duh vremena ispunjen je nevjerojatnim brojem primjera upravo uništavanja mjesta u minuti naše sadašnjosti. Otkucava gdje god se okrenem, prestaje biti novac postajući isključiva katastrofa, kao neka hrana, kao da dozivamo tu točku Martyja McFlya, a ona lagano smrdi u zraku, gotovo da ju možeš napipati, osjetiti u zoru kako varljivo dolazi nježno s istoka.
Ili ipak ne?!
Leo Vukelić, Runovići, kolovoz 2023.