Ja imam lutku u ormaru suvremeni je tekst koji pokušava govoriti o odrastanju i traumi s kojom se nose oni koji su na bilo koji način drugačiji, ali i o važnosti konteksta – obitelji i prijateljstva u takvoj situaciji.
Bitno je naglasiti kako tekst o tome progovara s vremenskim odmakom od opisanih zbivanja dok se ista ne spoje u jednu točku sa sadašnjošću. S takvim vremenskim odmakom, kroz ponovno proživljavanje traume ali i rekapitulaciju događanja, tekst pruža mogućnost sagledavanja šire slike priče odnosno tema odrastanja, obitelji i prijateljstva jer ih, lociravši se i tekstualno u prostoru kazališta, nanovo proživljava i propitkuje.
Držeći se te postavke teksta, i gradeći na njoj, predstava ne inzistira na donošenju zaključaka o danim temama, već uranja u njih i poziva gledatelja da bude svjedok i sudionik na Julianovom putovanju, putu oslobođenja.
AUTORICA DRAMSKOG TEKSTA: María Inés Falconi
REDATELJICA: Vjera Vidov
DRAMATURG: Filip Jurjević
PREVODITELJICA: Maja Galović
PRILAGODBA NA HRVATSKI: Kristina Sajbert
SCENOGRAFIJA I KOSTIMOGRAFIJA: Autorski tim
IZBOR GLAZBE: Domagoj Mrkonjić ( Heroin and Your Veins “I feel nothing”)
OBLIKOVANJE VIDEO PROJEKCIJA: Leo Vukelić, Domagoj Mrkonjić
IGRA: Domagoj Mrkonjić
TRAJANJE: 50 minuta
13+
Datum premijere: 25. 11. 2020. ZeKaEm Zagreb, 20 sati, dvorana Miško Polanec
Otvorena generalna proba 23. studeni 2020. u 20 sati
Dramaturška bilješka
1.
Kostur u ormaru (eng. a skeleton in the closet) fraza je koja se u engleskom jeziku odnosi na neku tajnu ili inkriminirajuću informaciju o komu ili o čemu.
Lutka, po definiciji, može biti igračka za djecu, krojački model, osoba kojom upravljaju drugi, naziv odmila. Ipak, igračka lutka koristi se u psihoterapiji kao pomagalo za različite stvari, samo neke od kojih su prijenos osjećaja i lakše suočavanje sa strahovima, sprječavanje regresije, prevladavanje razdvajanja i tako dalje.
S obzirom na to da naslov sigurno nije slučajan te kako oba gore opisana značenja zasigurno nisu promakla autorici Marii Ines Falconi, teško je ne pomisliti kako nam je ona upravo stavivši lutku na mjesto kostura u frazi htjela nešto reći o samim kosturima.
Intervencija daje osjećaj zaigranosti i blage komike u odnosu na jako ozbiljan i implicitno strašan original. Lutka nije kostur, ali je skrivena u prostoru ormara, potisnuta i zaboravljena, pogotovo u umu onoga kome pripada, kao i sam ormar.
2.
Koncept je, premda se na prvi pogled može učiniti radikalnim, zapravo dosta jednostavan i logičan te proizlazi iz dvije stvari. Prvo je vrijeme u kojem se nalazimo, drugo je narav priče koju pričamo.
Naglasak je na emocionalnom putovanju lika, što će reći da smo započeli s idejom ogoljene scene na kojoj je, kako je i sama autorica upisala u napomene teksta, samo ormar.
Ipak, počevši s probama počeli smo i s propitkivanjem stvari vezanih uz tekst i uz njegovu scensku izvedbu te smo došli do vremena u kojem jesmo. Vremena interneta, laptopa, cloud pohrane – tehnološki naprednog vremena u kojem je naglasak na virtualnom, vremena koje se događa danas, ali koje, kako gdje, već dvadesetak godina, pa i više, traje.
Zar u usporedbi s današnjim cloudom stari tvrdi disk ne djeluje upravo poput nekog oronulog, vlagom nagriženog ormara? Princip je isti. Oboje su mjesta na koja se pohranjuju stvari, samo što sad, umjesto konkretnih, fizičkih stvari, imamo datoteke.
3.
Pitanje koncepta bilo je nedjeljivo od pitanja adaptacije i obratno, a prvo pitanje koje se javilo je pitanje lokalizacije – lokaliziramo li, i u kojoj mjeri, ili se uopće na to ne obaziremo i postavljamo u duhu prevedenog originala?
Kako je postavljanje teksta nedjeljivo od sadašnjeg trenutka, globalizacije, tehnologije, interneta, a na čemu se, u primisli dotičući sve, bazirao i koncept, kompletna lokalizacija činila nam se kao moguć, lako izvediv, ali ipak krivi korak koji će promijeniti stvar samo kako bi ju zatvorio. Osjećali smo međutim potrebu da na neki način interveniramo i odluka je, nekako prirodno, pala na Englesku, West Ham i sve što s time ide, kao na kontekst koji je globalno prepoznatljiviji, a opet ima dodirnih točaka (kao što su nogomet i huligani) i s prostorom Hrvatske. Putovanje lika u tekstu nešto je opće i univerzalno i baš zbog toga profitira univerzalnom odnosno parcijalnom adaptacijom – engleski klubovi i tip huligana, originalna argentinska imena i hrvatski jezik – standardna dramaturška noćna mora ovdje se pokazala kao dobra stvar, precizan odabir. Naglasak je na emociji i prijenosu iste.
4.
Govorim neprestano u prvom licu množine zato što je govoriti o radu na ovom tekstu i predstavi nemoguće, a da se ne govori o radu autorskog tima u cjelini. Proces proba započeli smo ustvari neopterećeni, bez unaprijed zadanih režijskih postupaka, glumačkih interpretacija i dramaturških objašnjenja. Započeli smo jednostavnim čitanjem i razmjenom ideja – prostim razgovorom o tome što to jest i što bi moglo biti. To je princip koji se zadržao kroz cijeli rad na tekstu, što je učinilo cjelokupno iskustvo kako ugodnim, tako i intenzivnim, jer se otvorio prostor u kojemu se rad potiče na privatnoj i profesionalnoj razini.
Sad kada se pokušavam prisjetiti, nemoguće je pobrojati sve ideje koje su Vjera i Domagoj dali, neprekidno si sugerirajući, parirajući, kontrirajući, slažući se i bez problema mijenjajući i odbacujući misli i ideje ako bi procijenili da iste nisu točne koliko bi trebale biti za predstavu u cjelini. Svemu tome, naravno, podloga je i više nego zahvalan predložak Marie Ines Falconi. Čini mi se da je najtočnije reći da je Vjera, vjerujući, otvorila prostor koji je Domagoj znao iskoristiti, prostor proba u kojima se zbilja i bez straha može probati.
Filip Jurjević
Do svojeg premijernog uprizorenja u svrhu rada na projektu organizirano je više javnih otvorenih proba u KLZ u Zadru te u Kazamatu u Osijeku. Na projektu se radilo u nekoliko blokova kroz 2019. i 2020. godinu. Produkcija je financijski potpomognuta od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, dok je cjelokupno završno javno uprizorenje realizirano kao koprodukcija sa Zagrebačkim kazalištem mladih.
Fotograf: Zadar / Lora Božanić
Fotograf: Osijek / Marko Dukić