- Gomila / 2020. / kartonski poštanski paketi umotani u zaštitnu foliju, 18 komada / dimenzije promijenjive
Prosljeđivanje paketa
Rad nastao za izložbu Lički likovni anale / Muzej Like Gospić / 2020.
Ovo umjetničko djelo je konceptualni akcijski projekt.
Svojim umjetničkim sredstvima želi javno kritizirati trenutna događanja na tržištu umjetnosti, preispitati njegove prakse i razotkriti mehanizme tog tržišta. Cjelokupan rad je realiziran s Muzejom Like Gospić te će ga po prvi puta izložiti na Ličkom likovnom analu s ostalim radovima u Gospiću.
Pakete sa svojim umjetničkim djelima, „šalje“ važnim muzejima u svijetu, sa zahtjevom ili molbom da ih pošalju Muzeju Like u Gospić. Ovom akcijom paketi i radovi u njima koji se sada vraćaju iz ovih muzeja, dobivaju na važnosti koju nikada izvorno ne bi imali. Paketi sa svojim sadržajem u konačnici su samo dio akcije koja za cilj ima razotkriti prakse umjetničkog tržišta.
Ovo je tržište izvorno imalo potpuno drugačiju funkciju početkom 20. stoljeća – učiniti umjetnost neovisnom od vladara i bogatih država, regionalnih carstva, kao i od crkvenih moćnika, donatora i naručitelja kao klijenata. Ono je umjetnost postavilo na buržoazijsko tržište industrijskog doba, gdje je u zamjenu za novac postalo dostupno svima koji su za umjetnost pokazivali interes. Time je ukinuta privilegija plemstva i crkava. Novo tržište stoga je izvorno bilo čin demokratizacije umjetnosti i ostvarivanje umjetnikove slobode.
Muzeji bi se također trebali osloboditi „dvorskog“ predstavljanja moći i ugleda vladara i biti dostupni svim građanima putem nabave umjetnina i njihovog javnog predstavljanja kroz obavezu kulturnog obrazovanja putem izložbi dostupnih svima.
Tržište se već odavno udaljilo od ovih pristupa. Galeristi koji su izvorno djelovali kao posrednici u umjetnosti, često su postali trgovci koji se nerijetko – iznimke ovdje potvrđuju pravilo, kao i drugdje – obraćaju potencijalnim kupcima, kolekcionarima s dobro napunjenim džepovima, a danas s dobro napunjenim bankovnim računima, koji umjetnost, između ostalog, doživljavaju dobrom investicijom i dijelom samopromocije ili čak jačanjem svog javnog ugleda. Vlasnici galerija sebe doživljavaju kao savjetnike za nabavu i ulaganje te biraju svoje umjetnike ovisno o tome što najbolje može poslužiti kupcima i što oni vole. Stoga se umjetnik često degradira na dobavljača estetskih djela u smislu proizvodnje robe, a i on se uključuje u ovaj posao kako bi povećao svoju važnost i tržišnu vrijednost.
Kolekcionari pak, tada traže, često u skladu sa savjetima galerista, muzeje i izložbene kuće kako bi predstavili svoje zbirke. Ideja koja stoji iza toga je da vrijednost umjetničkog djela raste sa svakim javnim predstavljanjem. Budući da je javno financiranje muzeja sada znatno smanjeno, a njihov proračun za nabavu novih umjetničkih djela minimalan, nakon izgradnje vrlo skupih i reprezentativnih muzejskih zgrada, muzeji se sve više okreću novim pristupima. Kako je pokroviteljstvo također nestalo – danas je daleko češće sponzorstvo s reklamnim učinkom – tako mnogi muzeji moraju tražiti alternative u ponudi suvremene umjetnosti svojim posjetiteljima. Ovdje se kolekcionari i njihovi savjetnici, koji su dobro povezani s muzejima, nude kao izlaz za popunjavanje rupa u ponudi muzeja, prije svega za predstavljanje upravo suvremene umjetnosti. Kolekcionari svoja djela muzejima nude pod određenim uvjetima, a muzeji radove pak dobivaju bez dodatnog opterećenja na proračune nabave – iako moraju snositi troškove osiguranja, sigurnosnih službi te obnove i održavanja zgrada, kao i troškove za kustoski, restauratorski i znanstveni rad, u nekim slučajevima s enormnim zahtjevima koje postavljaju kolekcionari. Kolekcionari potom s pravom očekuju znatno povećanje vrijednosti svojih djela koja se nakon nekog vremena prodaju putem aukcijskih kuća za vrijednost koja je često dvostruka ili veća od prvotno plaćene cijene.
Činjenica da su u ovoj igri umjetnici ostavljeni na margini te da su u nekim slučajevima njihova prava, slobode i namjere iznevjerene, često ostaje neprimijećena. Ovdje stoji maksima: što je muzej važniji, očekivani porast vrijednosti bit će veći.
U ovaj proces umjetnik Leo Vukelić intervenira svojim akcijskim projektom. Pakete s umjetničkim radovima male vrijednosti „šalje“ u muzeje, a što je institucija značajnija to bolje, sa zahtjevom da se te pošiljke proslijede, u ovom slučaju Muzeju Like Gospić, u kojem smješta svoje završno izlaganje.
Pitanja koja proizlaze iz njegove kampanje su sljedeća: paketi sadrže djela na „posudbi“ iz važnog muzeja koji ih šalje, a kako se prema njima odnosi muzej koji ih prima, koliko uopće percipiraju umjetnička djela u paketima, a ako da, kako ih ocjenjuju u kontekstu mnogih drugih pošiljki koje svakodnevno zaprimaju. Gdje se pošiljke čuvaju, otvaraju li ih muzeji uopće, što se poslije događa s paketima itd. Osim toga, u paketima nisu samo umjetnine, nego povremeno i osobni predmeti, neki banalni, neki iritantni ili zanimljivi.
Pitanje prije svega je, hoće li se paketi uopće vratiti na adresirani muzej. Ovdje postoji određena neizvjesnost.
Završno, samostalno je putovalo 18 paketa, od kojih je sagrađena prostorna skulptura predstavljena na izložbi u Muzeju Like Gospić.
Napokon, postavlja se pitanje jesu li paketi zbog svoje povezanosti s velikim muzejima mutirali u vrijedne umjetničke predmete ili su ostali bezvrijedni, odnosno je li tržište promijenjeno ili radove razvrstava prema vlastitim kriterijima. Na kraju se međutim, dovodi u pitanje tržište u cjelini, bez obzira na to kako reagiralo.
Ovu akciju vidim kao nastavak smišljenih akcija pokreta FLUXUS koje su od kasnih pedesetih godina provokativnim sredstvima, kritički propitivali razne fenomene svojim umjetničkim akcijama, događanjima, ready-madeovima i suptilnim prezentacijama, performansima, tekstovima i instalacijama. George Brecht i Robert Fillioual, važni protagonisti FLUXUS-a, su manje-više kumovi ove akcije Lea Vukelića. Namjera im je bila da neko djelo postane događaj za gledatelje kad se s njime suoče. To se u ovoj akciji podrazumijeva.
Uz to, Leo Vukelić prati postupke konceptualnog umjetnika Hansa Haackea koji sustave i procese podvrgava preispitivanju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Haacke, njemački umjetnik koji živi u New Yorku, već dugo promatra galerije i u nekim slučajevima muzeje, kao institucije koje su instrumentalizirane za bogate klase u svrhu manipulacije i samopromocije. Haacke se također služio pozadinskim informacijama kako bi napao (prozivao) kolekcionare, poput nacistički opterećenog njemačkog bankara Hermanna Josefa Apsa ili najvećeg njemačkog kolekcionara Petera Ludwiga, vodećeg proizvođača slatkiša, koji je bio poznat kao gospodar pralina u Aachenu te njegove sumnjive prakse u poslovanju s umjetnicima i muzejima. Umjetnička akcija Gomila s umjetničkim djelima neovisna je i propitujuća Vukelićeva umjetnička akcija edukativnog karaktera. Ona sama djela i umjetnika stavlja u kritičku političku raspravu o suvremenoj umjetnosti umjetničkim sredstvima. Stoga nije vrijedna samo kao umjetničko djelo, već i kao društvena skulptura koja želi intervenirati u društvene procese, i to ne samo u smislu Josepha Beuysa.
Rolf Külz-Mackenzie