Zamislite:

Zovem se Iva, imam 26 godina i od rođenja živim u Osijeku. Trg slobode 12, na petom katu. Radim kao asistentica slikarstva na Likovnoj Akademiji. Sve štima, zadovoljna sam.

Danas je ponedjeljak, probudila sam se precizno, žurim na posao, zaključavam stan, lift, izlazim iz zgrade, prelazim preko trga, no tamo mi prilazi neki stranac, obično obučen, 40 godina, želi me nešto pitati: – „Oprostite, trebao bih do Mađarske Retfale, možete mi pomoći.“ Ja odgovaram: – „To je barem lako, sjednete na tramvaj broj jedan, smjer Višnjevac, i siđete na 5…6, stanici. Ma zapravo siđete na stanici koja izgleda kao botanički vrt, u kaskadama, ima raznog raslinja, sa svih strana, od paradajza, kadulje, suncokreta, ha, ako vam treba neko začinsko bilje za ručak, to je prava stanica za vas. Ha ha. Nećete ju promašiti. Pozdrav.“

On odlazi, ja se žurim, točna sam, ali molim bez neočekivanih upada. Grabim prema svom tramvaju, to je drugi smjer, Donji grad, lovim ga na Pametnoj stanici, to vam je ona prepuna knjiga. Nju volim, svašta se može pronaći, svakakvi naslovi. Baš volim tu stanicu, ona kao da raste, ljudi donose knjige, mislim, i odnose ih, ali tih knjiga ima sve više i više. Od kada je stvorena, više ne kupujem ništa, ne posjećujem knjižnicu. Tamo ima svega, i još je moja stanica barem dva puta dnevno. Ima tamo nekoliko penzionera koji kao da dežuraju, slažu knjige, i znaju sve, baš sve što ta „knjižnica“ ima, a bome i kod koga je koja knjiga.

Vozim se bulevarom, zanima me koja je sljedeća izložba u Muzeju, nikako da budem u toku, stalno sam prezauzeta, ne posjećujem izložbe, nije li da su „Šusterova djeca bosa“. Tako sam i ja. Samo Akademija, Atelje, Aerobik i Trg Slobode. Dosadno, no barem je Muzej preuzeo svoju tramvajsku stanicu. Uvijek postave neke skulpture, plakate i razne intervencije na svoju stanicu. Ona je fora. Baš fora. Barem znam koja se izložba događa. Što je sada? Prolazimo. A super, postavili su Wurmov jastuk auto na nadstrešnicu. Pa baš je cool. Baš volim ovaj grad, a i muzej je dobio neku drugu dimenziju, kao da komunicira. Vidim i neke video projekcije na monitoru, to je izgleda novo, hm, izložba je vjerojatno grupna, znam ovaj film, to je Matthew Barney. I moji studenti….gledaju video, njih troje, Marko, Matija i Tibor. Vićem im kroz vrata: – „Požurite na nastavu, a ako zakasnite…pišete seminarski rad o Barneyu!“

Ja silazim na stanici Akademije, ona je bila prva, izmjenjuje svoj vizual svaki mjesec, studenti pokazuju svoje radove, ona nikada nije dosadna. I ne smije biti. To je prava kreativa…Upravo su dramci pokrenuli festival kratkih formi „Teatar na stanici“. Izvedbe traju 1 minutu. A da znate što sve stane u jednu minutu. Po cijele dane su tamo.

A  sada nastava, ma nastava kao nastava. Gotova sam u 14 sati. Odustajem od Ateljea, neću sve danas stići. Moram u Pevec, a ne, Pevex, to je ipak bogu iza nogu. Prelazim preko pruge, hodam do dvojke, stanica na Sjenjaku, nju su osmislili ljudi iz kvarta. To je ona prava lokalna…drugačija, oni vole grafite, a crtaju ih bome i penzioneri.  Jedino je Kohorta ljuta, jer odlučili su da nema mjesta za navijačke…gluposti! Vozim se do Pevexa, trebam kupiti štafle i šarafe. Kako ću to nositi? Silazim na meni ipak najljepšoj stanici. Studij dizajna u suradnji s Tvinom iz Virovitice. Prošli mjesec su napravili jednu i u Varaždinu za bus prema Prelogu. Oni imaju para, a bome, i znaju nešto oblikovati. Pa Bernardo Bernardi im je neki uzor…ipak.

Kupujem svoje štafle i mislim si. Nazvat ću brata, pa neka ih preuzme kod mog Aerobika da se baš ne izlomim do kraja: –„Halo Petar, gdje si ? Ma kupila sam one štafle, možeš li ih pokupiti kod Aerobika i otfurati starcima u Tenju. Ma da, nije mi dao vrag mira, morala sam to danas, nađemo se na Gaming stanici. I molim te ništa ne igraj barem dok ti ne predam te daske. A onda kako želiš.“ Zatvorim telefon, i mislim si, koliko sam naivna, krivo mjesto za mog brata. On će do Tenje stići u ponoć. Izašao je novi nivo Fortnitea i na toj Gaming stanici je velika gužva. Ma njegova stvar, ja sam svoje napravila.

Aerobik mi je gotov u 18 sati, dosta je za danas, idem direktno kući, možda kupim karte za kazalište i to mi je dovoljno za danas. Pa tek je ponedjeljak. Nastavljam s dvojkom prema centru, i silazim na Kazališnoj stanici, praktično, to je isto moja stanica s druge strane, upravo je u scenografiji od Aide, pa da baš slavonski, nije li? Pa mislim, koja je temperatura, i ovdje se pomalo stvara pustinja, zezam se, volim Aidu, pogledala sam sve izvedbe u Osijeku, točno znam koji su to bili stupovi na pozornici, dobro se drže. I zgodno je da su napravili blagajnu u jednom od njih. Malo je Dada ali kazalište je puno, kaže mi kolega. Ulaznice se prodaju. I ja kupujem svoje.

Krećem prema Trgu Slobode, i sjetim se: -“ Koliko je sati? 19, pa u 19 je razgovor sa Srećkom Horvat na Pametnoj stanici.“ Predstavlja svoju knjigu „Poslije Apokalipse“. To bih željela poslušati. I svašta mu trebam reći. Malo su mu se poremetile teze s ratom u Ukraini. „Ma neću, neka se sam izvlači, idem kući.“

Lift. Peti kat. Netflix. Spavanac. Mislim si: -„Dobar je ovo grad, kao da ga svi zajedno oblikujemo, lijepo je ovdje živjeti.“

Opis projekta:

Naša stanica sreće predstavlja ideju urbane kreativne umjetničke intervencije u javni prostor grada Osijeka, odnosno javnih tramvajskih stajališta. Cilj projekta je pojedina tramvajska stajališta vizualno i sadržajno preoblikovati te ispuniti lokalnim sadržajima, informacijama i umjetničkim te drugim vizualnim djelima osmišljenim od ljudi koji ih svakodnevno koriste, kako stanovnika kvarta tako i dnevnih migranata i posjetitelja.

Javna tramvajska stajališta uglavnom su opremljena skupom uniformiranom i bezličnom galanterijom, sva su ista i ne komuniciraju s lokacijom na kojoj se nalaze. Ona, iako su često „vrata“ u kvart ili dio grada, kao da ga ignoriraju, i jedini kreativan sadržaj koji posjeduju su reklamni panoi i CityLight boxovi agresivnih komercijalnih sadržaja namijenjenih povećanju profita megakompanija, većinom istih narativa bez obzira na lokaciju na kojoj se nalaze. 

Naša stanica sreće za cilj ima prezentirati moguće drugačije oblikovanje javnog prostora i stvaranje prepoznatljivih toponima pojedinih dijelova grada ili kvartova, koje bi prema svojim potrebama, povijesnom i lokalnom kulturnom nasljeđu oblikovali upravo najbrojniji korisnici tih lokacija. Kako se oprema tramvajskih stajališta i danas financira novcem lokalnih zajednica, sama realizacija projekta nije upitna, a grad Osijek može postati ugodnije i atraktivnije mjesto za vlastite stanovnike, te jedna nova atrakcija za sve posjetitelje.