Samostalna izložba, HULU- Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split,
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, veljača 2021.
Ghost on the Cloud
Na digitalnim portalima poput Thingiverse, GrabCAD, Pinshape, 3Dexport, XYZprinting i drugih se gomilaju datoteke koje sadrže podatke već gotovo svega što nas okružuje, što smo stvorili i što smo zatekli. (…) Trodimenzionalne tehnologije i virtualno modeliranje nemaju ograničenja: njima je sve moguće izvesti, tu su, dostupne, u oblaku. (…) Kako bismo savršeno materijalizirali skulpturu iz oblaka, potreban je velik broj pokušaja (i pogrešaka), pa zbog jednog savršenog objekta stvaramo njih mnogo s greškom.(…) Na kraju, greške otkrivamo kao neponovljive i jedinstvene, a time i vrijedne, a savršeni nek’ borave u oblaku. (iz izjave umjetnika Lea Vukelića)
…& their toys
Danas kada se novomedijski i tehnološki alati sve više koriste kako bi se istražio estetski potencijal i proširio produkcijski spektar skulpture, arhitekture i dizajna, vizualni umjetnik Leo Vukelić, obraća se toj istoj tehnologiji na pomalo rudimentaran način, no vrlo s(a)vjesno i ciljano. Fokus njegovih estetskih i produkcijskih preokupacija predstavlja donekle demokratična alatka- 3D printer- koji zbog svoje sve šire dostupnosti zaokuplja različite interesne skupine diljem svijeta.
Vukelić, formiran na zagrebačkoj i düsseldorfskoj Akademiji ranih 2000-ih u polju slikarstva i kiparstva, zadnjih se godina izdvojio dojmljivim scenografskim rješenjima i uspješnim vođenjem kazališta malih scena pa stoga niti ne čudi da se njegov najrecentniji izložbeni ciklus bazira na predmetnom svijetu točnije na tzv. scenskim propsima. Rekviziti se uvriježeno koriste u kazalištu ili na filmskom setu kako bi se određena akcija doimala realnijom. Analogno tome, u sferi vizualnih umjetnosti, slijedom relacijsko-estetskog ključa, nameću se i kao mogući posrednici određenog iskustva. U ovom slučaju predmeti su posrednici iskustva ‘virtualnog oblaka’ i umjetnikovog istraživanja uzduž digitalne galaksije.
Predmetni motivi koje Vukelić u smjeru novouspostavljenog globalnog trenda sam/a svoj 3D majstor/ica izabire printati sve su samo ne jedinstveni: Kip slobode, maketa njujorškog Manhattana, prototipovi pištolja. Svi su oni proizašli iz ready-made industrijskih standarda i skulpturalnih prototipa i raspoloživi su besplatno na online oblaku. Istim bi se predmetima, tako gledajući, moglo pripisati i status igračke čija je osnovna definicija predmet za igranje, tipično model ili replika nečega.
No, naši su rekviziti iliti modeli rekvizita ovdje ponešto drugačijeg statusa. Podvrgnuti postupku destabilizacije oni se promeću u autonomne skulpturalne objekte – kastrirana i uzdrmana baza pištolja tako poprima raznorazne humorne oblike, maketa grada globalne financijske moći vonja dezintegrirana acetonom, Kip slobode ukazuje nam se s ponavljajućom greškom. Njihovo utemeljenje i značenjska osnovica dovodi se u pitanje dok im statičko dostojanstvo preuzima izložbeni postament, a naš potencijalno haptički odnos prema njima ukida stakleno zvono. Kontakt je moguć samo s distance. Možda je tako i bolje.
Takvim se postupkom simbolička lepeza motiva (Manhattan primjerice) pojačava, a ona funkcionalna ‘uzdiže’ u simboličku. Naime i 3D printom moguće je, slijedom niza pokušaja koje spominje i autor, izraditi funkcionalan primjerak ubojitog alata, primjerice jedan pištolj. Samo toliko o 3D igračkama!
Alati moći, destrukcije i oduzimanja daha, hegemonijski i imperijalni simboli, svi su oni autorovom intervencijom stavljeni pod stakleno zvono. Za svaki slučaj. Čitava instalacijska atmosfera nije tako lišena humornog i lepršavnog komentara na iskustvo današnjice, uvriježeno prisutnog u dosadašnjim Vukelićevim vizualnim i medijskim iskazima[1].
Skupinu zatvorenih Pandorinih vitrina prate i dvodimenzionalni isprinti s nacrtima pištolja poetičnog naziva Songbird, izvedeni u nježnim, pastelnim bojama. Podsjetnici su to na model i uzorak za budući 3D print, koji su ovdjelišeni bilo kakve fetišizacije predmetnog. Prije bi se radilo o svojevoljnom rastakanju, koji je prisutan i u ophođenju s predmetnim modelima. Možda to prisvajanje postojećih i nerijetko dominantnih patrijarhalnih reprezentacijskih modela svoje sestrinstvo nalazi i u ranijim eksperimentima umjetnica poput Judy Chicago (serija samoorganiziranih vatrometa pigmenata boja u prirodnim okruženju, Atmosfere, kao kontrapost muško-centričnom art svijetu i određenim land-art praksama, otpočeta 1970-ih) i Niki de St Phalle (novorealistična serija Pucnjeva u platna natopljena pigmentima boja i ojačana različitim reljefnim formama iz 1961.). Nameće se i srodnost suptilnim prisvajanjima i ambivalentnim komentarima umjetnice Sylvie Fleury na konzumerističke vrijednosne sustave (sredinom 2000.-ih, u ranim fazama drastičnog tehnološkog skoka u digitalno). Zaigrano manevrirajući s uvriježenim tumačenjima i dualitetnim modelima, instalacija Lea Vukelića Ghost on the Cloud, govori o svijetu gdje je trgovina oružjem jedna od validnih i sveprisutnih industrijskih grana, gdje tračak nade daju građanski korektivi poput pokreta Our Lives Matter, gdje je internet otvoreno polje…, gdje iz pozicije izložbenog prostora ne možemo puno, osim uspostaviti temelje za razgovorne forme, rastočiti ih, dotaknuti se slobode, iskoračiti, misliti zajedno, van okvira.
Ivana Meštrov