Stopping Rockets je kazališni projekt nastao u koprodukciji zagrebačkog Tigar teatra i kompanije ma iz Tokija na inicijativu multimedijalnog umjetnika Lea Vukelića. Inspiriran temom putovanja, susreta različitih kultura i prepoznavanja, u projekt su se uključili hrvatski i japanski umjetnici i razvili vlastiti sustav izražavanja – kroz ples i pokret, lutkarstvo, kazalište sjena te dijaloge na japanskom, hrvatskom, i japansko-hrvatskom.

Stopping Rockets također je društveno svjestan i osviješten projekt koji kroz komiku i ozbiljnost svoju malu i mladu publiku uči da je znatiželja možda najveći okidač za uspostavljanje dugotrajnih prijateljstava.

Stopping Rockets svoju publiku uvodi u priču o različitosti kroz igru te zajedničku izgradnju scene i rekvizite. Svoje, do sada jedine, javne izvedbe (7) realizirane su između 14. i 16. lipnja 2019. u tokijskom Kawasaki Art Centru, a članovi Tigar teatra, Lidija Kraljić, Vjera Vidov i Leo Vukelić održali su i radionice iz scenografije i modeliranja, klaunerije te lutkarstva.

Cjelokupno putovanje započelo je još u kolovozu 2018. godine kada je Leo Vukelić boravio u Tokyu, te je potom Kenjiro Otani posijetio Zagreb u studenom iste godine. Kroz to razdoblje oba umjetnika radila su na uspostavi komunikacije, stvaranju umjetničkih timova i pribavljanju sredstava za izvedbeni dio projekta. Japanski umjetnici krajem ožujka 2019. posjetili su Zagreb, a od 1. do 5. travnja borave u Virovitici, gdje u Kazalištu Virovitica zajedno sa hrvatskim kolegama odrađuju prvi set proba i pokusa za predstavu. Svoje putovanje, tada završavaju radionicom fizičkog teatra na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Potom u lipnju, hrvatski umjetnici odlaze na rezidencijalni dio programa te rad na samoj kazališnoj predstavi u Tokyo. Predstava je premijerno izvedena 13. lipnja 2019. godine u Kawasaki Arts Centru u Tokyu, Japan.

Prezentacija projekta u Hrvatskoj, odnosno izvedba sa hrvatskim dijelom tima realizirana je u listopadu 2019. godine u Čakovcu, u sklopu Assitejevog festivala, gdje je prikazan cijelokupni rad na projektu, izložba službenih press i osobnih fotografija te izvedba nekoliko manjih segmenata iz predstave.

Glavni partneri na projektu su Tigar teatar i kompanija ma, a projekt ne bi bio moguć bez sudjelovanja Kazališta Virovitica, Kazališta lutaka Zadar te Kawasaki Art Centra kao koproducenata.

Projekt su financijski podržali Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura Nova te Zaklada Performing Arts Japan.

Redatelj: Kenjiro Otani

Dramaturginja: Anja Pletikosa

Scenografija, kostimi: Leo Vukelić

Autorska glazba: Takuji Aoyagi

Grafički dizajn: Kei Okuaki

Dizajn logotipa: Machiko Shozaki

Fotografije: Ryo Ichii

Video: Katsuhito Yagi

Izvode:

Lidija Kraljić, Eriko Otani, Vjera Vidov, Yoko Moriyama, Ryo Harada, Leo Vukelić.

Stopping Rockets

je putovanje,

je potraga,

I koliko god se opirali,

moramo krenuti.

I ne znamo koliko će trajati,

što ćemo putem doživjeti,

koliko dugo ćemo hodati,

plivati,

letjeti.

Ne znamo što ćemo naučiti,

koga upoznati,

a koga zavoljeti.

Pitamo se,

koliko je ograda visoka,

a obala daleka.

Pitamo se dali je tamo hladno,

vjetrovito,

mračno.

I strah nas je,

i znamo da ostavljamo,

i nije pravi trenutak,

nikad nije.

I polazimo,

jer nam ni 50 koraka nije previše,

a ni 50000 koraka premalo.

Stopping Rockets

is a journey,
is a search,
And as much as we resisted,
we have to go.
And we don’t know how long it will take,
what we will experience along the way,
how long will we walk,
swim,
fly.
We don’t know what we’re going to learn,
whom to meet,
and who to love.
We wonder,
how high the fence is,
and the coast is far away.
We wonder if it’s cold out there,
windy,
dark.
And we are scared,
and we know we leave,
and it’s not the right time,
never did.
And we’re leaving,
because even 50 steps is not too much for us,
but not even 50000 steps is too small.

「ロケットをとめろ」

それは旅であり、

それは探求である。

たとえ抵抗しても

逃げることはできない

いつになったら終わるのか

どんなことに直面するのか

どれくらい歩き、泳ぎ、飛行しなければならないのか

わからない

何を学び、

誰と出会い、誰と恋に落ちるのか

わからない

塀はどのくらい高いのか、

海岸までの距離はどのくらいなのか

どのくらい寒いのか

風は強いのか、暗いのか

どうなのか

我々は恐れる

何を置き去りにしてきてしまったのかを知っている

そして我々は知っている、時がまだ熟していないのを

いや、決して熟すことはないのだ

我々は旅立つ

50歩で多すぎることはなく

5000歩で少なすぎることはないのだ。